недеља, 12. новембар 2017.

Povlacim se...

Trenutno pisem najemotivniji post u mom zivotu... Ne znam sta ce od njega ispasti, ne znam koliko ce trajati, ne znam da li cu ga objaviti, ne znam da li ce ispasti katastrofalan ili ok (ukoliko je to moguce za ovakav post), ali ono sto znam je da moram da ga napisem pa makar ga na kraju i samo ja citala. 
Mozda su neki primetili da me nije bilo duze od dva meseca. Istina je da ja nisam redovna pri objavljivanju postova, ali za ovoliko dugu pauzu zaista postoji dobar razlog. Bilo mi je potrebno vreme da razmislim sta da radim, da donesem jednu jako bitnu odluku. I evo, ne znam da li je to sto mi se danas desilo mnogo losih stvari uticalo na to da bas danas donesem ovakavu odluku i objavim ovaj post, ali svakako ne mogu vise da je menjam jer nema svrhe. Tako da, evo zvanicno vam objavljujem da zatvaram ovaj blog (covece, jedva sam napisala ovu recenicu, ali JEDVA). Ne znam da li cu se povuci zauvek iz blogosfere ili cu se nekada ponovo navratiti na ovaj nas kutak, ali svakako uskoro nece ponovo proraditi. Ne znate sa koliko bola vam pisem ovo, ali moram to da ucinim. Necu brisati postove, nemam dovoljno hrabrosti za tako nesto, jer ipak sam dosta truda ulozila u sve ovo i ne zelim da se on nepovratno izgubi.
Sada vam moram malo objasniti zasto je doslo do ovoga. Sigurno ste svi primetili da ovaj blog nije isto sto je i ranije bio. Vec vise od dve godine ovo malo carstvo postoji, ali u zadnje vreme i sama osecam da nesto nije kako treba. Prvih godinu dana blogovanja je proslo predivno, svakodnevno sam ulazila na blog i pisala milijardu postova za redom i nisam to dozivljavala kao obavezu vec kao najdivnije zadovoljstvo. Ljudi su to primecivali te sam sticala mnogo novih citaoca kojima se zaista svidelo to sto radim. Sve je bilo kao iz bajke ili iz nekog najdivnijeg moguceg sna. Upoznala sam mnoooogo predivnih ljudi koji su mi pomogli u tome da zavolim ovaj svet i zivot u mojoj kozi. Medjutim, posle tih godinu dana ovaj blog je krenuo da nazaduje (umesto da bude obrnuto). Sigurno ste svi primetili kako sam vec duze vreme previse, ali PREVISE neredovna i iz dana u dan gubim citaoce i to apsolutno mojom krivicom, ne njihovom. Ni sama ne znam razlog zbog kojeg sam postala ovoliko neredovna. Istina je da to sto sam sa svim peticama od kako sam zakoracila u skolsku ustanovu meni stvara problem sto konstantno visim nad knjigom, ali i pored toga daleko je od nemoguceg izdvojiti dva sata za svoj blog, jer nisam ja jedini djak na planeti Zemlji. Tako da, jedini moguci razlog sto sam ovoliko neredovna je verovatno sto sam izgubila volju za svim ovim (iako trenutno nisam bas 100% svesna toga). Zbog toga mislim da ukoliko nisam bas potpuno u necemu vec samo delimicno, onda ni ne treba da nastavljam sa tim i da teram sebe da napisem post. Cini mi se da nema poente u teranju sebe na bilo sta, zar ne? 
Pre nego sto zavrsim ovaj post, moram se zahvaliti svima vama koji ste voleli ovaj blog i koji ste citali moje postove (pogotovu onim citaocima koji su bili stalno uz mene), jer svi vasi predivni komentari mi znace najvise na svetu i oni su razlog zbog kojih sam stigla i do ovde :) Divni ste ljudi, stvarno ste mi ulepsali zivot i pokazali da cista dobrota zaista postoji. Nadam se da shvatate koliko mi znacite, jer to mi je zaista velika zelja <3 Vi ste ucinili da se osecam vrednom, tako da bih volela da i ja vama dam do znanja da je svako od vas najdivnije bice na svetu <3 Takodje, moram reci da za ove dve i po godine mog blogovanja nisam dobila nijedan hejt komentar, tako da ste stvarno najdivniji citaoci koje iko moze da pozeli :)
Posto ne zelim da se ovim postom prekine i kontakt sa vama, ostavicu vam moj mail, pa ukoliko ikada pozelite da pricamo ili ukoliko vam treba pomoc ili sta god vam padne na pamet, slobodno mi se javite :) Moj mail je misicnera@gmail.com. Razmisljala sam o tome i da napravim ask, jer sam oduvek obozavala da pomazem drugima, pa sam mislila da bih onda time ostala sa nekima od vas u kontaktu, ali nisam sigurna koliko je to pametna ideja jer ne znam da li sam spremna na tako nesto. Tako da, ako ikada odlucim da napravim ask, ovde cu napisati samo adresu aska, kako bi mogli da me pronadjete, ali nemojte me drzati za rec jer ne znam da li cu skupiti hrabrost da udjem ponovo u ove vode.
I za kraj, moram da kazem da nisam sigurna da li je ovo sto odustajem od svega ovoga pametna odluka, ali morate me razumeti da radim ono za sta mislim da je najispravnije, a da li sam pogresila, ehhh, u to ni sama nisam sigurna. Medjutim, ne verujem da ce mi se razjasniti ukoliko cekam jos, jer evo proslo je dva i po meseca, mislim da ako mi se do sada nije bas potpuno iskristalisalo nece ni za mesec dana. Najvise me boli sto je ostalo mnogo nedovrsenih postova oko kojih sam se mnogo trudila da ispadnu dobro kako bih mogla da ih objavim, ali eto, nisu dobili priliku da se pokazu (mozda nekad, ko zna, ali kao sto rekoh, za sada ne).
Ogromno hvala svima koji su stigli do ovde sa citanjem, stvarno vas volim najvise i nadam se da mi ne zamerate sto se povlacim, ali eto ne zelim da prisiljavam sebe na nesto, jer to biste i vi vrlo brzo primetili, tako da nema logike u tome. Sa suzama u ocima, saljem vam ogroman zagrljaj i nadam se da cemo se nekada ponovo sresti, jer ovaj svet je zaista mali ;)